Na popisu 24 najugroženija europska jezika nalaze se i tri jezika koja se govore u Hrvatskoj, a kako je u razgovoru za HINU objasnio tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) August Kovačec, riječ je o istrorumunjskom - dijalektu rumunjskoga jezika, istriotskom - autohtonom predmletačkom romanskom jeziku jugozapadne Istre te jeziku zadarskih Arbanasa, koji govore starinskim sjevernoalbanskim (gegijskim) govorom.

Akademik Kovačec istaknuo je da je s povijesnoga i strukturalnoga stajališta tzv. istrorumunjski zapravo dijalekt rumunjskoga jezika, ali koji gotovo jedno tisućljeće nema dodira s prostorom "matičnoga" jezika. Naziv istrorumunjski stručni je, umjetno skovani naziv u romanistici, a govornici ga zovu ili vlaški ili pak prema nazivima mjesta gdje se govori - žejanski, novošanski itd., napominje Kovačec, dodajući kako govornici toga idioma nemaju posebnoga organiziranoga osjećaja nacionalne pripadnosti.

Govornici toga idioma, naglašava, većinom se izjašnjavaju kao Hrvati (u selu Žejane na Ćićariji 98 posto; na jugu, u dolini Boljunčice 70-ak posto) te kao Istrijani. "Ne izjašnjavaju se, osim iznimno, kao Rumunji", napominje dodajući kako oni nemaju i nisu imali škola na svom jeziku. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća taj je idiom govorilo oko 1250 do 1500 ljudi u nekoliko sela i zaselaka, a od sedamdesetih godina, zbog gospodarske krize i recesije, počeli su se iseljavati u velike gradove, u zapadnu Europu i osobito u Ameriku i Australiju, podsjetio je Kovačec.

U nekadašnjim "istrorumunjskim" naseljima ima 150 do 200 govornika, čiji se broj vikendom i udvostruči, rekao je Kovačec. "U New Yorku od međuratnoga razdoblja postoji kolonija 'Istrorumunja' koja još čuva jezik, a navodno ih ima do 300", napominje. Za održavanje jezika, ocjenjuje, danas više nema potrebne "kritične mase" govornika.

"Govornici istrorumunjskoga potomci su balkanskih Vlaha, od kojih su neki govorili rumunjski", objasnio je Kovačec dodavši da su Vlasi u Istru dolazili sa svojim stadima od sredine srednjega vijeka. Čini se da je glavnina onamo i na dijelove Krka naseljena iz sjeverne Dalmacije potkraj 15. i od 16. stoljeća, rekao je Kovačec.