Ćiribirci odnosno Istrorumunji dolaze na područje Istre u srednjem vijeku i to uglavnom na područje Ćićarije i otoka Krka. Prvi pisani trag o njima u našim krajevima datira s kraja 15. i početka 16.st. Tada su epidemije kuge i kolere opustošile ove krajeve pa je Venecija pokušavajući naseliti opustjele krajeve ponudila zemlju doseljenicima.

Do tada stočari nomadi, Ćiribirci tako ipak "puštaju korijene" na svojoj zemlji i ostaju tu živjeti do danas. Kretanja Ćiribiraca kroz povijest je uglavnom teško pratiti jer su u raznim krajevima dobivali različite nazive. Tako su ih zvali Vlasima, Ćićima, a naziv "Ćiribirci" ispočetka je imao pogrdno značenje, da bi s vremenom ušao u širu uporabu i izgubio "podrugljivu" primjesu.

Posebnost Ćiribiraca je njihov jezik, rumunjski dijalekt. Po podacima iz 1971. istrorumunjski je tada govorilo 1500 stanovnika Istre, dok je taj broj smanjen na samo 200 ljudi 1998. godine. Iz tog razloga istrorumunjski je uvršten na UNESCO-v popis ugroženih jezika.

Istrorumunji su stigli na područje oko Čepičkog jezera (Jasenovik, Nova Vas, Šušnjevica) te nešto sjevernije, u Ćićariju, u mjesto Žejane. Sam istrorumunjski danas govori vrlo malo ljudi, i to uglavnom unutar obitelji, dok se i van kuća može čuti u Žejanama.

Proučavanjem ovog specifičnog govora bavio se i profesor Burada u 19.st. Uz teške početke njegova istraživanja vezana je i jedna simpatična pričica. Kao poznavatelj rumunjskog jezika profesor Burada uputio se među Istrorumunje i postavljao im pitanja na rumunjskom jeziku. No odgovore je dobivao isključivo na hrvatskom. I tada je pribjegao malom lukavstvu. Uputio se u Šušnjevicu gdje je, poput uličnog svirača svirajući na violini, počeo pjevati rumunjske narodne pjesme. I to je otvorilo duše Ćiribiraca, koji su, ispočetka bojažljivo, a zatim sve glasnije i glasnije, počeli pjevati na svom jeziku.

Izvor: Istrorumunji – jezik i zajednica, Danijela Katunar, tipografia Gaetano Coana 1913, Valeriano Monti, Antonio Kovaz