Spomene li se naziv sela Šušnjevica smještenog uz cestu koja se razvlači uz podnožje legendarne Učke nemoguće je izbjeći asocijaciju na ovdašnje Istrorumunje, popularne Ćiribirirce, koji sebe međusobno zovu Vlasima. Još sredinom 19. stoljeća bilo ih je oko 1500, kako u svojim studijama navodi labinski gradonačelnik, povjesničar i emigrant Tomaso Luciani, prije toga mnogo više na mnogim točkama u Istri, a danas svega nekoliko stotina, koji sve rjeđe koriste svoj govor, kojega su sa sobom donijeli sredinom 16. stoljeća.

Rasipanje Ćiribiraca i rastakanje njihovog identiteta, očitovanog prije svega u govoru, započeto je prvim migracijama između dva rata, a ubrzano nakon Drugog svjetskog rata i snažne emigracije, ali i prodora novih medija i modernih oblika komunikacija, koje ne idu u prilog malih jezika, a kamoli dijalekata i govora malih etničkih grupa.

Dok Istrorumunji u selu Žejane ponad Opatije imaju svoje društvo koje brine o glazbi, nošnjama i tradiciji, prorijeđeni Ćiribirci u Šušnjevici i okolnim selima od Brda do Nove Vasi i Jasenovika, prepušteni su sami sebi i rijetkih pokušajima da se koliko toliko uspori njihovo brzo nestajanje. Na tom tragu su izuzetno vrijedni rječnici njihova govora akademika Augusta Kovačeca i pulskog profesora Gorana Filipija, koji nisu, međutim, na terenu potakli njegovo češće korištenje, posebice u pisanom obliku.

Manje je poznato da su Ćiribirci za Italije imali svoju općinu sa sjedištem u Šušnjevici, čije je ime, u skladu sa fašističkim zakonima o talijanizaciji novopripojenih krajeva promijenjeno u Valdarsa, budući da se ona nalazila na rubu Raške doline. Općina je utemeljena 1922. godine, kao odraz spremnosti nove talijanske vlasti da istaknu posebnost svoje romanske braće. Ubrzo se podiže nova općinska zgrada, u školi se uz talijanski uči i rumunjski jezik, a glavni pokretač zamisli o vlastitoj općini bio je profesor Andrea Glavina, koji se kao mladić školovao u Bukureštu. On je bio i prvi načelnik općine, na kojem će mjestu ostati tri godine zbog prerane smrti.

Danas je njegovo ime gotovo zaboravljeno, a u Italiji ga nosi ime društva koje okuplja Ćiribirce, kojih mnogo živi i u New Yorku.

M. Milevoj